Ljepota kao pokretačka snaga društva

 Dragi čitatelju,

Povodom objave intervjua na temu ljepote u Glasu Koncila dana 11.7.2021., ovdje ću proširiti govor o tome kroz perspektivu kršćanstva.

Pitanje kulture danas se može analizirati iz više perspektiva s obzirom na to da je pojam kulture višeznačan. Potrebno je, dakle, omeđiti govor o kulturi e kako bismo iole konciznije mogli govoriti o njoj samoj. Kultura o kojoj govorimo obuhvaća područje duha i razuma kao glavnog sastojka ljudske civilizacije. Sukladno tomu, podrazumijeva se ukupnost rezultata što su nastali čovjekovim djelom i nadahnućem. Iz toga se, za potrebe ovoga članka, izdvaja umjetnost i filozofija.

Suvremeno društvo obilježeno je jednom velikom manom – modernitetom. Sve je podređeno napretku, napose moral, umjetnost i filozofija koji gube izvornu svrhu. Potrebno je osvijestiti kako bez filozofske misli ne bi bilo napretka jer filozofija kao takva potiče na djelovanje. Da je tome tako samo je potrebno osvrnuti se na povijest ljudske civilizacije i zaključiti da se zaista prenosilo iz misli u djelo. No, pitanje koje je potrebno postaviti je „je li objekt misli bio negdje prije nego u samoj misli?“. Ovim pitanjem uvodim upravo u suvremeno društvo koje se ne zapituje od kuda potječu oduševljenja, povremena zatravljenja ili udivljenja. Ne zapituje se ni tko je usadio mogućnost osjetiti ili osjećati isto i to na način da od siline duha protrne cijelo tijelo.

Kultura u kontekstu umjetnosti mladima je danas strana upravo zbog površnosti. Površnost je u ovome slučaju s obje strane. Može se reći da problem čak nije ni u opsegom i sadržajem siromašnom marketingu koji bi trebao doprijeti do mladih. Problem je u emotivizmu koji je sadržan u modernitetu. Držim tome tako jer kada se dogodio prevrat '60-ih otada je sve veći naglasak na prenaglašavanju emocija. Zašto je to problem vrlo je jednostavno odgovoriti – emocije su promjenjive, nestalne. Ako se suvremena kultura društva temelji na emocijama sasvim je jasno da tada ni ukupnosti rezultata duha i razuma ne mogu biti od prevelike važnosti s obzirom na to da su promjenjivi. Postoji ljepota, ona neovisna i savršena, koju mladi danas ne prepoznaju.

Umjesto da se ljepotu traži u stalnosti, trajnosti i bogatoj jednostavnosti, pošlo se putem traženja ljepote u iskoristivosti, odnosno u korisnosti što je u duhu utilitarizma. Sasvim obične stvari svjedoče o ovome; arhitektura, stalno promjenjiva modna scena, suvremena umjetnost, društveni trendovi itd.

Ako čovjek u sebi hrani ljepotu, koja mu je usput rečeno usađena, tada ta i takva ljepota zahtjeva još ljepote jer se ne može nasititi ograničenom ljepotom. Ljepota kao takva nastoji dosegnuti savršenstvo što odgovara onomu što danas rijetko vidimo – Bog. Ljepota je od Boga i za Boga, odnosno Njemu na slavu jer to je najmanje što čovjek može pružiti kako bi ga proslavljao. Iz toga razloga postoje tako bogato uređene crkve koje svojim interijerom i eksterijerom oduzimaju dah. No, nije ljepota samo u tome već i u veličini crkve. Ako se pogled skrene sa same građevine moguće je vidjeti osobe, odnosno njihov uloženi trud. Zašto onda ne postaviti prigodno pitanje: „Što je nagnalo osobe da grade visoke, bogato uređene i fizički čvrste crkve?“. Odgovor na pitanje je – ljepota. Upravo ona ljepota koja dovodi do udivljenja, zatravljenja ili oduševljenja. Upravo ona ljepota koja je pokretačka snaga, nadnaravni motiv za rad.

Isto tako, ljepota je i nedostižni ideal koji posljedično tjera čovjekovo srce na poniznost jer ne može dosegnuti savršenstvo. Razlog zašto ne može dosegnuti savršenstvo je upravo zato što nije sposoban podnijeti savršenstvo kao takvo. Onaj tko kaže da posjeduje istinu, savršenstvo ili pak poniznost, taj je znajte daleko od istine, savršenstva i poniznosti. Stoga, sve što je lijepo ili savršeno ne pripada čovjeku već Onomu tko ga je nadahnuo.

Prema svemu navedenom, vjerujem da je jasno zašto je važna kultura. Mogu reći da mi kultura, bilo da govorimo o ponašanju, umjetnosti ili filozofiji, predstavlja mjerilo po kojemu se trudim održavati svoj život i vuči svoje noge polako po ispravnom putu kako ne bih trčao krivim. Ovdje posebno ističem kršćansku kulturu koja je na području filozofije, umjetnosti, običaja i znanosti trajno obogatila europski kontinent čije države danas niječu kulturnu stečevinu. Središte kršćanske kulturne stečevine je prije svega Biblija koja je uistinu živa Riječ. Po njoj se nastaje, po njoj se živi i po njoj se umire, a Europa ju niječe.

Kršćanska kultura dio je crkvene baštine koju između ostalog čine i materijalne stvari. Ovo spominjem kako bih konačno doveo do glavne poruke ovoga teksta. Naime, materijalna je kulturna baština sama po sebi jasna – vidljivo je što je vidljivo. Katkada ono što je oku vidljivo ne dovodi do ljepote. Potrebno je otvoriti oči duše, osjetiti ljepotu i uzvišenost u trudu kojega su brojni radnici, umjetnici i filozofi uložili kako bi Bogu na slavu gradili nesvršeno savršene crkve. Stoga, otvorimo se svi zajedno idealu ljepote koja ponizuje srce. Lijek za posljedice moderniteta je u objektivnoj ljepoti koju iznjedruje kršćanska kultura. 

Tvoj bloger,
Domagoj