Punoća vremena
Čitajući knjigu Pobuna masa od Jose Ortega y Gasseta naišao sam na dio u kojemu se spominje punoća vremena, a po kojemu je istoimeni naslov ovoga rada. Razmišljajući tako o tom dijelu postavljam pitanje: „Živimo li u punoći vremena?“. Živimo li, dragi čitatelju, u vremenu koje je na svomu vrhuncu i koje jedino što može je pasti?
Mnogi autori u području povijesti
i sociologije navode kako se u povijesnom kontinuitetu i društvenim
previranjima nikada jedno određeno vrijeme, obilježeno raznim elementima
duhovne kulture, nije zadržalo u datom obliku. Odnosno, ljudska povijest nikada
nije opstala na vrhuncu vremena s bogatom kulturom već se uvijek nastojalo ići
korak dalje. Koliko je to dobro moguće je vidjeti ako se za mjerilo uzme
tehnološko-znanstveni razvoj.
Današnje se doba naziva modernim.
Moderno u smislu onoga što zamjenjuje staro. Čak bi se moglo reći kako današnja
duhovna kultura društva smatra da sublimira svaku pojavu svojim osobenjačkim
djelovanjem tehnološko-znanstvenog mentaliteta. Vidljivo je to posebno na
području bioetike kada se razmatraju pojave poput abortusa, kloniranja, genskog
inženjeringa, umjetne oplodnje itd. Koliko je napredno kada se ljudska osoba
stvara bez ljubavi? Tvrdnju da se stvara bez ljubavi, odnosno da danas u
znanstvenom svijetu ne postoji ljubav prema čovjeku potvrđuje upravo to što
postoji genski inženjering. On je, naime, nastao iz sebičnosti. Svatko tko
nastoji mijenjati čovjekove genske predispozicije nije sigurno radi dobra tog
budućeg čovjeka, već radi nemogućnosti i ne-htijenja nositi se s patnjom koju
može taj i takav čovjek donijeti sa sobom u živote drugih.
Kakav je, dakle, napredak da se
čovjeka stvara bez ljubavi koja se nalazi u intimi bračne postelje govore
dovoljno današnja vremena. Što se može više reći kada svjedočimo sve većem broju
izvanbračne djece, maloljetnih trudnoća, pobačajima itd. Sve ono što se
nalazilo u intimi bračnog para razvodnjeno je. Razderana je bračna postelja tako
što se brak više ne naziva brakom i pravo na nj. polažu i istospolni parovi;
djeca u Skandinavskim zemljama nastaju po narudžbi iz prospekta uz surogat
majke, jedinstvo obitelji se razjedinilo tako što djecu odgaja država, a oba
roditelja moraju raditi kako bi priskrbili dovoljno za osnovne životne potrebe.
Vidiš, dragi čitatelju, mudro nas
vodi globalizacija i ekonomski prosperitet. Podredili smo vlastite obitelji
novcu i uspjehu. To je danas moderno! A vidjet ćeš, kada globalizacijski proces
dosegne svoj vrhunac, to će biti točka društvenog pada.
Stoga, kada je šira slika, pitam
ponovno: „Živimo li u punoći vremena?“. Moram ti reći – da. Nalazimo se nadomak
vrhuncu. Naša daljnja putanja neće biti jednostavno održavanje stečenog jer je
to nemoguće. Bit će samo „život u uvjeravanju, da svaki dan mora ponoviti u
svojim bitnim crtama prošli dan, da se napredak sastoji u vječnom napredovanju
na putu, jednakom onome , na kojem smo išli.“[1]
Živimo u svijetu zabave i
konzumerizma što je očita posljedica društvene anomije. Kada jedna civilizacija počne
uživati teško stečene plodove, koji su rezultat rada prošlih generacija, tada
nestaje društvena energija i duhovno-moralno propadanje je neizbježno. Događa
se ono što je prethodilo padu starog Rima; daju nam „kruha i igara“. Uživa se i
istovremeno propada.
Primjedbe
Objavi komentar